U mnoštvu dostupnih informacija svakodnevno nailazimo na pojmove štednje i ulaganja, koji se generalno smatraju sinonimima. Međutim, ta dva pojma imaju različito značenje.
Dok štednja predstavlja odvajanje novca „na stranu“ za buduću potrošnju i ne mora nužno dovesti do povećanja vrijednosti, ulaganje predstavlja investiranje novca u neki oblik imovine čiji je osnovni cilj povećanje vrijednosti. Razliku između pojmova štednje i ulaganja ćemo pokušati objasniti na sljedećem primjeru.
Zamislimo da smo danas izdvojili 1.000 KM na bankovnom računu po kojemu nam banka daje 0,2% godišnju kamatnu stopu. Nakon 10 godina to bi vrijedilo 1.020 KM. Ako tome dodamo inflaciju po godišnjoj stopi od, na primjer, 2% nakon 10 godina iznos na našem računu bi imalo realnu vrijednost (prilagođeno za inflaciju) u iznosu od 837 KM.
S druge strane, ulaganjem identičnog iznosa od 1.000 KM u investiciju sa nominalnim povratom od, na primjer, 5% godišnje umanjeno za godišnju inflaciju 2%, nakon 10 godina bi imalo realnu vrijednost (prilagođeno za inflaciju) u iznosu od 1.336 KM.
Slika 1. Informativni primjer vrijednosti 1.000 KM u periodu 10 godina za različite stope povrata. Navedeni primjer je informativnog karaktera i ne predstavlja mogućnost ili projekciju očekivanih prinosa u budućnosti.
Dakle, držanjem novca na bankovnom računu, moguće je zaraditi kamatu, ali to ne mora značiti i povećanje vrijednosti imovine. Ulaganjem novca na tržištu kapitala, zavisno od vrste imovine u koju se ulaže i uz preuzimanje određenog nivoa rizika, u dugom roku je moguće ostvariti veće prinose u odnosu na klasične oblike štednje. Ako govorimo o ulaganju u dionice, povrat na ulaganje se ostvaruje po osnovu dividende, ako se ista isplaćuje, te po osnovu razlike u cijeni dionica ukoliko ta vrijednost vremenom raste. Ulaganjem u obveznice, povrat na ulaganje bi bio po osnovu kamate i po osnovu razlike u cijeni obveznica od momenta kupovine do momenta prodaje.
Za svakog pojedinca je važno poznavati svoj budžet u smislu koliko sredstava je moguće rasporediti za koju namjenu, naučiti procijeniti rizik i sukladno tome rasporediti svoju štednju i ulaganje držeći se principa da „sva jaja ne treba držati u istoj košari“.
Uloga i značaj investicijskih fondova
Investicijski fondovi prikupljaju sredstva velikog broja ulagača i ta sredstva ulažu na tržištu kapitala dionice, obveznice i druge vrijednosne papire po strogo reguliranim pravilima. Otvorene investicijske fondove u principu karakterizira jednostavnost ulaganja, fleksibilnost za ulagače te u principu niži troškovi za pojedinca kao i diverzifikacija rizika kroz stručno upravljanje i ulaganje u veći portfelj imovine, što doprinosi diverzifikaciji rizika.
Glavne prednosti otvorenih investicijskih fondova za ulagače su što je moguće ulagati manje iznose sredstava, rok ulaganja nije ograničen i ulagači ne moraju imati velika znanja o finansijama ili finansijskim tržištima. Za ulagače je važno znati strategiju fonda u koji žele ulagati, odnosno pročitati prospekt fonda u kojemu su navedeni ciljevi fonda, struktura ulaganja fonda, kao i povezani rizici ulaganja. U principu, kod ulaganja u fondove preporuka je početi ulagati što prije i na što duži rok. Imajući u vidu princip složenog ukamaćivanja, trajanje ulaganja će imati značajniji utjecaj na rast vrijednosti ulaganja nego iznos ulaganja.
Kod određivanja iznosa namijenjenog ulaganju, moguće je držati se pravila 50:30:20 koje sugerira da se 50% mjesečnog dohotka troši za tekuće egzistencijalne potrebe, 30% na neegzistencijalne potrebe te 20% da se odvaja za štednju, odnosno ulaganje.
Objavljeni sadržaj je informativno-edukativnog karaktera i sam po sebi ne predstavlja preporuku za ulaganje te se mora uzeti u obzir u kontekstu individualnih potreba i investicijskih ciljeva pojedinca.
